KAKO SAM SE POČEO BAVITI ASTRONOMIJOM?
Sve je počelo 1991 godine, u šestom osnovne kad sam počeo čitati raznu popularno-znanstvenu literaturu i časopise iz tog doba, kao i one starije, sve što bi mi došlo pod ruku, bilo da sam nabavljao ili posuđivao. Bilo je tu i literature koja ne bi primarno bila vezana za Svemir, ali bi tu i tamo bilo i tema iz astronomije. Tada sam shvatio i princip rada teleskopa pa sam slagao jednostavne teleskope od raznoraznih leća da dobijem povećanje od barem nekoliko puta. U početku sam imao doma par atlasa svijeta u kojima sam prvi puta vidio kako izgledaju planeti našeg Sunčevog sustava. I tako je pomalo raslo moje znanje o Svemiru.
POVIJEST MOG UČLANJIVANJA U ASTRONOMSKA DRUŠTVA
U prvo društvo učlanio sam se 1998. To se društvo zove DUAP Polaris – Društvo za ufološka i astroarheološka proučavanja. Iako je bilo bazirano najviše na ufologiji, bilo je i tema iz astronomije. Ja sam tamo slabo pratio ufologiju jer sam više bio orijentiran na astronomiju i dokazive činjenice, za razliku od ufologije u kojoj je puno pretpostavki i kronično manjka dokaza. Za razliku od astronomije koja je znanost, u ufologiji postoje samo priče. Bio sam inače nebrojeno mnogo puta pod vedrim noćnim nebom, ali nikad nisam vidio ništa čudno na nebu. U Polarisu sam upoznao svoje prve istomišljenike i dobio napokon priliku da ćirnem kroz prvi pravi teleskop i naravno bio sam oduševljen. Sa dotadašnjih kojekakvih malih dvogleda s izgrebanim lećama i kartonskih refraktora sa lećama od naočala došao sam na 200mm teleskop. Dugi niz godina išli smo na mnoga promatranja tako da sam se lijepo nagledao neba. Najplodnije razdoblje mi je bilo od 1999 do 2002 godine kad smo bili okupljeni oko Gordana Pavića iz Sinja, gdje smo imali najkvalitetnija druženja i promatranja neba u to vrijeme! Bio sam u Polarisu do 2007 godine kada su nastali sukobi unutar društva pri čemu se Polaris raspao na dvije frakcije. Jedni su optuživali druge, a zbog mog višegodišnjeg rada u Rijeci i Puli nisam vidio što se tu zapravo zbivalo pa samim time nisam ni bio dovoljno upoznat sa problemima i uzrocima sukoba da bih mogao prosuditi tko je bio u pravu. Svaka frakcija me vukla na svoju stranu uvjeravajući me da ona druga ne valja, a oboma sam bio važan zbog svog znanja o astronomiji. Tada sam napustio Polaris i nastavio se samostalno baviti astronomijom do negdje 2011 godine kad se situacija smirila pa sam se vratio, ali je opet izbio incident 2013 godine i tada sam trajno odlučio maknuti se. Nesređena pitanja unutar kluba i podmetanja su bila uzrok tome pa sam opet prešao na samostalno bavljenje astronomijom. Nakon toga sam ostao u kontaktu sa samo troje osoba iz kluba koji su i sami napustili klub kao i ja. Nalazimo se redovito na godišnjim promatranjima neba i meteorskog roja Perzeida.
Članovi DUAP Polarisa uz MEADE 200mm f6 teleskop
Godinu dana nakon mog dolaska u Polaris, negdje u proljeće 1999. godine učlanio sam se u prvo astronomsko društvo. Bilo je to Zvjezdano Selo Mosor. To je nažalost bila pogreška u mom astroamaterskom "stažu". Kažem pogreška jer sam naivno mislio da se osim predavanja, tamo održavaju i promatranja neba teleskopom, ono što je u biti svima i najzanimljivije, što na koncu svima nama kao zaljubljenicima u zvijezde najprije i padne na pamet.
Davnih sedamdesetih godina društvo se zvalo "Društvo astronoma amatera Split" – DAAS. Predsjednik društva bio je pokojni Predrag Sertić. Bilo je to vrlo ozbiljno i predano astronomsko društvo. Bili su među prvima u tadašnjoj Jugoslaviji. Imali su i svoj časopis "Astro". Bavili su se svim područjima amaterske astronomije; održavali predavanja, promatranja, natjecanja, meteorsku analitiku, promatranja dvojnih zvijezda, izračune, astrofotografiju i izradu teleskopa. Glavni za izradu teleskopa bio je gosp. Mario Peručić. Bez njega ne bih uspio napraviti svoj prvi teleskop jer mu je ostalo viška stakala za brušenje zrcala pa sam ih kod njega kupio. Članovi DAAS-a imali su tada zvjezdarnicu na rtu Sustipan u splitskoj luci. Tada je već bila određena i nova lokacija zvjezdarnice i to podno Mosora na brdu Makirina na visini od 700m. Gradnja je započela još 70-tih godina, no Predrag Sertić je tragično poginuo u prometnoj nesreći, a društvo je zamrlo.
Tada je sve u ruke uzeo Predragov otac, Drago Sertić. Preimenovao je društvo u Zvjezdano selo Mosor i postao njegov predsjednik. Tada je počelo tužno razdoblje što se tiče same astronomije na području Splita i okolice jer se Drago posvetio jedino gradnji zvjezdarnice, ali pritom nije dao tadašnjim mladim članovima Zvjezdanog sela da koriste teleskope koji su ostali iz vremena DAAS-a. To je članovima bilo totalno čudno jer sama amaterska astronomija najviše počiva na teleskopskim promatranjima. Drago se otpočetka zalagao za gradnju zvjezdarnice na Mosoru i okupljao donatore sredstava za njenu gradnju, organizirao svaki detalj njene gradnje i bez toga danas vjerojatno ne bi ni bilo zvjezdarnice, ali njegova crna mrlja na svemu tome je što cijelo to vrijeme, kroz 80-te i 90-te godine pa sve do 2006 godine nije nikome dopuštao promatranja kroz teleskope društva. Teleskopi su već tada bili spremni za promatranje na otvorenom oko zvjezdarnice ili na bilo kojim drugim lokacijama dok se zvjezdarnica ne završi, ponajprije zato jer se radilo o manjim prijenosnim amaterskim teleskopima koji stanu u auto! Budući da po dalmatinskoj zagori ima dosta tamnih lokacija, tada su se umjesto na zvjezdarnici, promatranja mogla organizirati i negdje drugdje u blizini. Zvjezdano selo Mosor je tada bilo jedino astronomsko društvo u Splitu i okolici, tako da onaj tko nije imao teleskop morao je dolaziti na zvjezdarnicu, nadajući se da će biti promatranja na teleskop. Većina nas članova bili smo tada školarci, dakle bez vlastitih sredstava, a teleskopi, čak i oni najmanji koštali su po dućanima kao suho zlato, iako se radilo o kineskim nekvalitetnim ProLux i Tasco teleskopima novije generacije, tako da smo mi mladi koji smo se tada učlanjivali u Zvjezdano Selo, tamo očekivali promatranja na teleskope. No Dragi su ti teleskopi društva bili uspomena na sina pa im nikome nije dao ni blizu jer se bojao da ćemo ih pokvariti, tako da od astronomskih aktivnosti nije bilo ništa. Teleskopi su nažalost samo skupljali prašinu! Otpočetka su članovi društva s vremena na vrijeme pomagali svojim volonterskim radom na izgradnji zvjezdarnice na Draginu inicijativu, isto tako i mi noviji članovi koji smo dolazili u društvo. Međutim, nikakvih astronomskih aktivnosti nije bilo, a pogotovo promatranja, stoga smo bili jako razočarani.
Treba prije svega istaći da u to doba nije bilo moguće lako doći do bilokakvih teleskopa, što je i bio glavni razlog zašto smo dolazili na Zvjezdano selo. Tada se nije doma imalo nikakvih optičkih instrumenata, to je bilo strašno! Ama baš ništa nismo imali, osim što bi tek neki od nas tu i tamo imali kakav prastari rasklimani lovački dvogled od djeda i ništa više! Najgore su po tom pitanju prošle generacije rođene u periodu od 1970 do 1980 godine, u koje spadam i ja (1979), a stasali smo kroz osamdesete i devedesete godine dvadesetog stoljeća, dakle u vrijeme i nakon prestanka postojanja bivšeg splitskog vojnog otpada JNA na kome su stariji od nas, generacije naših očeva i djedova imali prilike za siću kupovati razne sprave pa tako i rashodovanu vojnu optiku i to zaista impresivne komade optike među kojom su se mogli naći vojni teleskopi, inače u vojsci zvani "daljinomjeri", sa objektivima promjera 60, 80, 90 pa čak i do 150mm! Teleskop refraktor Skywatcher ili Celestron promjera objektiva od 150mm košta danas oko 800 eura!
U vrijeme kad je nama mlađima palo na pamet praviti teleskope, tada je već bilo gotovo, vojni otpad je bio stvar prošlosti, a neki od tih starijih su bezveze kupovali tu optiku i držali je doma da skuplja prašinu, a nisu je htjeli prodati! Kupovali su to tek tako "nek se nađe" jer se sve živo pa tako i ta vojna optika prodavala doslovce na kile! Nebrojeno puta sam kao klinac doživio da bi mi imaoci dalekozora ili kakvog durbina samo pokazali dragocjene sprave i odmah ih vratili nazad u vitrinu, a služili su im samo za skupljanje prašine! Kad bi mi neki od njih i posudili dalekozor, morao bih ga vrlo brzo vratiti! Sjećam se kad smo jednom prilikom tamo 2001 godine bili na jednom od predavanja Zorana Kneza u klupskim prostorijama Zvjezdanog sela na Blatinama. Barba Joško, inače tada bliski suradnik Drage Sertića pri gradnji zvjezdarnice, donio mi je tu večer jedan mali 60/500mm akromatski objektiv vojnog daljinomjera proizvedenog 80-tih godina u bivšoj optičkoj industriji "Zrak Sarajevo", a kojeg mi nije htio ni dati, ni prodati, već samo pokazati. Bio bi mi idealan za izradu malog teleskopa refraktora, no ipak, izgleda da mu je bolja opcija bila da kod barba Joška doma u vitrini skuplja prašinu. Svakim trenutkom sam sve više i više gubio nadu da ću ikada doći do ikakvog teleskopa, kipio sam, bjesnio i šizio, dok sa druge strane, nismo imali pristup teleskopima Zvjezdanog sela! Totalno sam bio bijesan i razočaran! Nisam mogao vjerovati da tako nekome doma čami i skuplja prašinu objektiv, kakvog naravno nema nigdje kupiti, a ja cijelo to vrijeme nisam imao ništa! Nebrojeno puta sam razmišljao da na koncu dignem ruke od neprestanih uzaludnih težnji da se uporno pokušavam baviti astronomijom jer od toga očito nije bilo ništa!
Tijekom devedesetih i tih ranih 2000-tih godina se nigdje kod nas nije moglo kupiti iole upotrebljiv teleskop, a kamoli dijelove za izradu teleskopa! Fizičkoj osobi je bilo skoro potpuno nemoguće naručiti izvana teleskope ili eventualne dijelove za izradu teleskopa, najviše zbog visokih carinskih nameta! Za to ste trebali imati sreće, odnosno imati rođaka ili prijatelja recimo u Americi pa da vam on kupi što vam treba i donese. Ali to je već toliko nedostižna opcija jer rijetko tko ima takvu priliku i time se samo potvrđuje nepovoljno stanje stvari u to doba što se tiče nabave teleskopa! Teleskop nije usisavač ili frižider pa da ste mogli jednostavno otići u trgovinu, uperiti trgovcu prstom na određeni model, platiti i odnijeti ga doma! Kod nas nije bilo nigdje trgovine sa ozbiljnijim teleskopima, a da to nisu bile samo igračke po dućanima za sport i lov! Velika većina stoga nije imala doma nikakvih astronomskih instrumenata pa su svi morali na Zvjezdano Selo, a tamo, od astronomije - ništa! U Americi je normalno da astronomi amateri promatraju kad god se za to pruži prilika, bez obzira na to da li je zvjezdarnica završena. Ako postoje teleskopi, tada ljudi idu promatrati prvom prilikom! No kod nas kao da je to sve oduvijek bilo zakočeno, čekalo se ne znam ni ja što... Godota možda... Moglo se jedino maštati o promatranjima! A kad se nema novaca i kada se nema teleskopa, tada ni nema ničeg drugog osim maštanja, od čega naravno nema ništa!
Dugo i bezuspješno smo moljakali Dragu za promatranja kroz teleskope Zvjezdanog sela, a na kraju bismo opet buljili golim okom kao da smo u Starom vijeku kada teleskopa još nije ni bilo! Svi mi koji smo jedino gore mogli promatrati smo se nagubili živaca jer je Drago samo obećavao promatranja. Kada bismo subotom popodne išli gore na radove, Drago bi obećao da ćemo ostati koji sat u noći promatrati, no kad bi došlo 5 popodne, rekao bi: "A žao mi je klinci - promatranja MOŽDA bude drugi put!" I tako stalno u krug! On je tu bio glavni, ali nije bio astronom amater, već organizator izgradnje zvjezdarnice i otac pokojnog astronoma amatera. On sam nije znao ništa o astronomiji pa mu nikad nije bilo osobito napeto dosađivati se čekajući pokraj nas po noći dok mi ne završimo sa promatranjem, da bi na kraju samo trebao zaključati zvjezdarnicu! Taman posla...
Mi smo dakle samo volontirali na izgradnji zvjezdarnice. Sjećam se jednom kad smo došli gore, umjesto teleskopa nas je dočekao Drago u starom TAM-ovom kombiju od Crvenog Križa kojim smo trebali otići do tada još nedovršenog heliodroma blizu zvjezdarnice gdje nas je dočekala gomila kamenja koje smo trebali prekrcavati do same zvjezdarnice, pa nosi vrata pa krevete pa šaluj zid, pa nosi blokove, pa prekrcavaj kamenje, pa ovo pa ono! Ništa od toga ne bi bilo problem da je bilo i promatranja na teleskope, dapače lijepo je i znati da si sudjelovao u gradnji nečeg tako značajnog kao što je zvjezdarnica. Međutim, sve bi to bilo drugačije da smo imali i pristup teleskopima. Nije bilo nikakvog razloga zašto ne bismo teleskopima društva promatrali pokraj same zvjezdarnice ili na raznim drugim lokacijama dok se zvjezdarnica ne završi, ponajviše zato da se mladi ne vrte samo po kafićima i diskoklubovima, da se ne dure, da ne dangube na ulici, nego da se okupljaju na promatranjima jer ih zanima astronomija te da tako do izražaja dolazi njihovo znanje, entuzijazam, interes i ljubav prema svemirskim prostranstvima i što je najvažnije razvijanje znanstvene svijesti, težnja za spoznajom i razmjenjivanje vlastitih znanja i iskustava.
Frustriran takvim "antiastronomskim" stavom Drage ja bih po završetku radova na zvjezdarnici bez pitanja uzeo teleskop, a on bi na to: "S kojim pravom diraš teleskop ako sam ti rekao da ne možeš!" I tako bih ja stalno nešto pokušavao i opet bih zatim završio samo na promatranju neba golim okom i tako stalno u krug! To je bilo totalno gubljenje vremena i živaca, a nisam imao vlastiti teleskop...
Amaterska astronomija je većini običnih ljudi na ovim prostorima oduvijek bila nepoznanica i od strane neupućenih je smatrana kao hobi za bogataše, nitko nije vjerovao da nešto takvo kao što je zvjezdarnica ili amaterski teleskop uopće postoji u nas. Većina njih je mislila da teleskope imaju samo velike američke profesionalne zvjezdarnice. Pri prvoj pomisli na astronomiju im odmah na pamet najprije pada NASA i to kako teleskopa nema nigdje drugdje osim u NASA-i. Obični ljudi nisu mogli ni zamisliti da se kroz jedan osrednje velik amaterski teleskop uopće išta može vidjeti, osim možda pokoja zvijezda više! Nas bi zanesenjake komentirali sa podsmjehom kako "ima tko će se time baviti", pritom misleći na same profesionalne astronome! Donedavno nismo ni imali astronomsku trgovinu u Hrvatskoj! Na ovim su prostorima uvijek postojali tek malobrojni zanesenjaci koji bi zbog nemogućnosti nabavke ikakve optike prolazili muke i golgote da bi nabavili ili sklepali bilo kakav mali teleskop! Tako da je svima nama zanesenjacima prilika za gledanje kroz ikakav teleskop bila tek daleki san.
Tim svojim nastupom Drago je odbijao mlade ljude od astronomije i bacao ih u razočaranje. Cijelo vrijeme sam se pitao čemu sve to??? Zašto toliko veslati i vući za nos toliko mladih kojima se tako na koncu ubije svaka volja! Pogledajte samo na internetu kako je poznati američki astronom amater John Dobson svojevremeno svim ljudima približavao Svemir! Izrađivao bi teleskope, i to velikog promjera zrcala, postavio bi ih na ulici i govorio prolaznicima: "Hej, dođite vidjeti Mjesec! Dođite vidjeti Jupiter!" Na taj način je približavao Svemir takvim običnim, gore spomenutim ljudima koji nisu mogli zamisliti da se teleskop može izraditi kod kuće i da se kroz njega kao takvoga može čudo toga vidjeti! Pa vi sad usporedite to i ovo naše: "Dam ti - ne dam ti" filozofiju pravljenja ljudi budalama! Neki su mi znali dati na to objašnjenje kako smo mi mala zemlja i nemamo kapaciteta kao jedna Amerika. No nema apsolutno nikakve veze što mi nismo Amerika, to ništa ne znači. Čim postoje teleskopi, tada može biti i astronomije! Stvar je jedino u dobroj volji vodećih ljudi sa zvjezdarnice, a ne o tome koliko stanovnika ima Hrvatska, kao ni to koliko smo razvijena zemlja. E, ali oni su vodeći i oni određuju, a uvijek bi odredili da nema promatranja na zvjezdarnici! Tu bi tada završavala svaka diskusija! Veliki problem je oduvijek bilo to što su Zvjezdano selo uvijek vodili ljudi koji nisu bili astronomi. Za amatersku astronomiju su dovoljni samo čovjek, teleskop i vedro nebo!
Drago je stalno govorio da neće biti promatranja dok se zvjezdarnica ne završi, a i tada, kazao bi Drago, kad sve i bude gotovo, bit će zaposlen jedan stalni astronom koji će jedini smjeti dirati teleskope, a svi ostali, pa i mi članovi društva bili bi postrojeni u redu pred teleskopom i kada dođemo na red za gledanje - ruke na leđa, malo pogledati, ništa ne dirati i kad pogledaš onda - gibaj! Pritom bi se trebalo moljakati tog djelatnog astronoma ako bi netko htio pogledati kroz teleskop nešto drugo, po želji, gdje teleskop trenutno nije usmjeren, a odgovor bi bio opet "možda" , što se vrlo lako može pretvoriti u "ne" i tako u krug - kao kod sjevernokorejskih turističkih vodiča! Svugdje u normalnom svijetu, astronomska društva u svom začetku i ranom razvoju svojih aktivnosti organiziraju promatranja kad god je to moguće i čim se dođe do kakvih teleskopa i opreme, ne čeka se, ljudi hrle na promatranja svaku vedru noć ili kako je tko od njih slobodan! Ni u snu im ne bi padalo napamet u astronomsko društvo dovoditi "policajca" koji će tjerati ljude od teleskopa. No ipak je vodećima u ZTK to uvijek bilo smiješno, te bi samo odmahivali rukom, a zvjezdarnica na Mosoru nikad nije bila iskorištena kako bi trebala. To što mi nismo Amerika, to nije nikakav izgovor, niti ikakvo opravdanje da se mladi iskorištavaju kao radna snaga na gradnji zvjezdarnice, a da im se pritom otvoreno daje do znanja kako nikada neće biti nikakvih promatranja na teleskope. To što nisi u Americi ne sprečava te da postaviš postojeće teleskope vani kad je vedra noć! No nažalost, u nas je po svoj prilici praksa da dotični teleskopi samo skupljaju prašinu...
Teleskopi nabavljeni za vrijeme DAAS-a. Slijeva na desno: -ruski TAL-1 - 110/800mm reflektor "Mizar" na ekvatorijalnoj montaži; Zeiss C 110/1300mm refraktor, koji je u biti Zeiss Asalumen teleskop (polegnut na stolu), Criterion Dynamax 200mm Schmidt-Cassegrain teleskop; vojni dvogled Zrak 8x50mm i popularna "čuturica" - Edmund Scientific 105mm f4,2 ballscope Newtonian.
Članovi bivšeg DAAS-a su se bili razišli pa tako nije ostao nitko tko bi nastavio organizirati astronomske aktivnosti u Splitu i okolici. Društvo i teleskope trebalo je prepustiti novim mladim naraštajima astronoma amatera, no to se nažalost nije dogodilo.
Zvjezdarnica na Mosoru, terenac Lada Niva i spomenuti TAM-ov kombi za pretovar stvari
Zgrada zvjezdarnice na Mosoru je golema. Oko 640 kvadratnih metara. Trebalo je mnogo godina da se izgradi. Mnogo mladih članova Zvjezdanog sela Mosor volontiralo je na njenoj izgradnji. No to je bilo sve. Sva aktivnost mladih članova Zvjezdanog sela bilo je samo njihovo volontiranje u izgradnji zvjezdarnice (nosanje blokova, zidanje i šalovanje), a od astronomskih aktivnosti i promatranja - nikad ništa! Drago je samo obećavao promatranja. Među nama članovima je tada nastala uzrečica: "-Lopate danas - teleskopi malo sutra!" Iz tog društva otišli su mnogi razočarani mladi jer tamo nisu ni vidjeli astronomije. Najviše su se razočarali mladi koji nisu imali vlastiti teleskop pa im je učlanjenje u Zvjezdano selo Mosor tada bio jedini izbor. Takvo povlačenje za nos kakvo smo mi mladi članovi imali u Zvjezdanom selu, to nikad nije bilo zabilježeno ni u jednom drugom astronomskom društvu u Hrvatskoj pa ni šire! Sve je to bio takav cirkus i to toliki da nigdje drugdje ne bi nitko bio u stanju osmisliti takvo što! Druga astronomska društva su imala problem eventualno sa birokracijom, koja je kod nas poznata po svojim besmislenim uredbama, ali nikad ni u jednom astronomskom društvu nije bilo ovakvog ponižavanja i iskoreštavanja vlastitih članova! Žalosno!
Jedni od radova ovjekovječeni fotografijom: -Bojanje heliodroma pokraj mosorske zvjezdarnice. S lijeva na desno na slici smo Denis, Zoran i ja. Desno od mene, u daljini vide se Drago Sertić, a pokraj njega desno je vjerojatno jedan od inženjera.
To Dragino kočenje promatranja na teleskope me odmah podsjetilo
na moje početke zanimanja za astronomiju kada sam bio u skloništu u splitskom
kvartu Pujanke, u listopadu 1991. godine za vrijeme domovinskog rata kada su
jedne večeri dva starija klinca iz tamošnjeg susjedstva na obližnjem igralištu
šarala dalekozorom po okolici, a meni je za oko zapeo double-double u Liri,
iako tada još nisam znao kako se zove ta grupa zvijezda. Zamolio sam ih da mi
daju dalekozor da pogledam. Dali su mi ga na samo par trenutaka i kad su vidjeli
da njime gledam zvijezde, uzeli su mi ga bahato, kao: "Što ja to pametno
imam gore vidjeti?!" - samo zato jer su to oni tako rekli. Zamolio sam
ih da mi daju još jednom, no oni su samo cinički odgovorili: "Pa eto ti,
gledaj!" (prostim okom) - ruganje! Oni koji bi imali kakav mali durbin
ili dvogled su, osim što su ga sebi mogli priuštiti, imali su ga jedino za pokazati
se okolo, držali bi ga kao
Nažalost, na ovim prostorima inače kod većine ljudi nikad nije bio razvijen smisao za znanost, ne znaju neke osnovne pojmove, ne razlikuju astronomiju od astrologije, ništa ih živo ne zanima osim ispraznih gluposti poput tračanja, ogovaranja, politike i bavljenja tuđim životima, što je totalno suprotno kreativnom i apstraktnom razmišljanju! Smatraju da svi moraju biti "po nekom mjerilu" ili "normi" to jest, imati mišljenje većine i ponašati se kao i većina, u protivnom bi bili smatrani "čudacima"! Tu se krije njihov strah od nepoznatog, različitog, boje se da netko tko im je u susjedstvu, tko ima sličnu stručnu spremu kao i oni, slučajno ne pokaže znanja o nečemu što njihov zakržljali intelekt ne može doseći! Ne žele osjetiti da je itko pametniji od njih! Htjeli bi da svi proživljavaju život kao i oni, dakle da je izrazito bitno na vrijeme naći curu, na vrijeme se oženiti, napraviti djecu, rintati cijelog života svaki dan, po cijeli dan, te na kraju crknuti! Cijeli smisao života im je samo rad, spavanje i buljenje u trash serije, sjednice na televiziji i sapunice, a godišnji odmor ne znaju koristiti za odmor, već samo za rad, trebalo im ekstra novaca ili ne! Ne znaju uživati, ni otputovati nigdje jer nemaju kulturu putovanja i uživanja, već samo govore da je jedini smisao života samo rad! Za išta drugo se tobože "nema vremena", dok za buljenje u televiziju, politiku, trash i žutilo se uvijek nađe! Kad im netko kaže da ga zanima recimo Svemir, odmah ga ismijavaju i kritiziraju ga jer kako kažu: "Ima tko će proučavati Svemir i time se baviti, a ti sigurno nisi taj!" Priprosti ljudi vole zabadati svugdje nos, rugati se i ogovarati i to najviše zato da im prođe vrijeme, ništa pametno ne znaju raditi ni pričati... Skoro da nisu još ni izašli "iz pećine", nemaju pojma ni o tehnici, ni o znanosti, ni o čemu osim "u se, na se i podase", što na koncu opet bude samo za odabrane, u zemlji u kojoj se urušio sustav vrijednosti pa su, pogotovo nakon razbojničke pretvorbe i privatizacije nastale velike podjele u društvu na "ja imam, a ti nemaš", gdje oni koji imaju veliko znanje i potencijal, zapravo nemaju prebijene pare pa mogu samo maštati, dok se drugi pak razbacuju trošeći nečiju mjesečnu plaću na noćne avanture ili kocku... U društvu je stoga prisutna velika gorčina, nezadovoljstvo zbog tog jaza u kojem neki imaju sve, a neki ništa!
Novaca nikad nije bilo, što treba posebno naglasiti, a samim time ni prilike za kupnju ikakvog teleskopa! Pojedinci koji bi imali nekakav dalekozor ili teleskop kojeg bi držali doma za ukras, samo bi se rugali, dok istinski zaljubljenci u nebo nikad nisu imali ništa, a sva optika je u to vrijeme bila skupa ko "Svetog Petra kajgana" i teško nabavljiva. Dugo vremena sam bio bez ikakvih optičkih instrumenata. Bio sam tada stvarno bijesan! Poneki teleskopi koji su maleni za današnje pojmove, koštali su po 400-500 njemačkih maraka, što je većini astronoma amatera bio tek nedosanjani san. Znanja sam imao već tada poprilično, ali mi je jedino još nedostajalo da dođem do kakvog teleskopa jer nisam imao prilike ni sa čim promatrati osim golim okom! No teleskop nije tek nešto što jedino još nedostaje, on je u astronomiji zapravo SVE, bez njega uopće ni nema astronomije kakvu danas poznajemo! Čitanje knjiga i gledanje tekućih astronomskih novosti na internetu su tek jedan maleni dio amaterske astronomije! Astronomija je najveću revoluciju doživjela tek otkrićem teleskopa u 17 stoljeću! Kako sam naveo, sve je to, pogotovo kod nas uvijek bilo naopako, astronomi nikad nisu imali novaca, već su ga imali samo oni koji se razbacuju njime i koji se rugaju sa sirotinjom!
Time je situacija uvijek bila vrlo daleko od ikakvih pa i minimalnih uvjeta! U to vrijeme dok sam bio klinac, situacija glede nabavke ikakvog teleskopa skoro pa da nije bila ništa bolja od one u Starom vijeku! To je uistinu izgledalo totalno jadno, tužno i razočaravajuće! Kod nas je bilo uvijek prisutno vječito ruganje uz ono "ja imam, a ti nemaš", što je bilo prisutno kod svih uzrasta, nikad se ne bi izrodilo nikakvo zajedništvo gdje bi onaj koji ima kakav teleskopić, bio voljan podijeliti pogled u nebo s drugima u svom okružju tko bi pokazivao interes pa da se tako svi zajedno vesele. Neki zaljubljenici u nebo bi godinama maštali i o onom najmanjem teleskopu, i nikad ništa od toga, dok drugi, puni novaca bi im solili pamet čime bi im bilo bolje da se bave, misleći pritom na lumpovanje, ganjanje ženskih, oblokavanje i ostale "prave stvari" kojima se "sav normalan svijet bavi", a nešto tako lijepo kao astronomija ih uopće ne zanima! Na taj način samo pokazuju na kakve primitivne i niske grane nam je spalo kompletno društvo koje je postalo društvo potrošača i ovaca koje žele samo "kruha i igara"! No danas nemate ni to, već samo igara! U našem obogaljenom društvu stvorio se preveliki jaz između bogatih i siromašnih. U Hrvatskoj u kojoj se svi kunu da je "zemlja znanja" se zapravo zatire znanje, a promoviraju golišave izopačene celebrity spodobe, čime se zatire i vrijeđa sama inteligencija, suprotstavlja se razumu, znanju i kritičkom razmišljanju i na koncu ruši granica dobrog ukusa! Naglašava se kako naše društvo mora neprestano veličati konstantnu pobjedu bogatih nad siromašnima, točnije, ruganje sa narodom!
U svojim mladim, kasnim tinejdžerskim godinama postao sam svjestan takvog narušenog sustava vrijednosti u nas. Bio sam uvijek gladan znanja i nadao se da ću jednom biti član nekog astronomskog kluba! I tada sam "napokon" došao u Zvjezdano Selo. Kako sam spomenuo imali smo samo predavanja u prostorijama društva na splitskim Blatinama i odlazak na radove na zvjezdarnici i nakon dužeg vremena (par godina članstva) upitao sam tadašnjeg predavača Mladena Zovka koji je bio zaposlen tamo: "Pa čovječe, ima li ovdje ikakvih promatranja?!" - on se samo osmjehnuo i odmahnuo rukom. Poslije mi je postrance rekao da promatranja nikako nema i da se tome ne trebam ni nadati... Mladen je bio isto zainteresiran za promatranja, no kao zaposlenik u društvu morao je raditi što mu se kaže. Vidio ja da to ne vodi nikamo, pa sam počeo dosađivati tjednima i mjesecima i jedva nekako se smilovao Drago, bilo bi kao da vadiš čavle iz tvrda drva! Promatranja bi tada bila samo jednom godišnje i to svaki put tek kada bismo uz uporno moljakanje nagovorili Dragu. Za cijelo to vrijeme nitko nije imao nikakav teleskop, samo prosto oko, ljudi su totalno bili na rubu pucanja, a Drago je jedno vrijeme bio totalno nemoguć sa tim nedopuštanjem promatranja da smo morali skrivećki organizirati "gerilska promatranja" na teleskope. Naime kada bismo došli na radove na zvjezdarnici i prenoćili gore koju noć, iskoristili bismo priliku da izvučemo teleskope na terasu dok Drago spava u nekoj od soba gore i promatrali bismo po cijelu noć. Drago bi kasnije naravno primjetio da su dirani teleskopi pa bismo svaki put dobili jezikovu juhu! Često bi nas i pustio gore, ali ostavio bi nam samo jedan teleskop i to bez okulara, a ostale teleskope i okulare bi zaključao u spremu pa ti sad "Laj na Misec!" kako se to kod nas u Dalmaciji kaže.
Spoznajom lakoće izrade teleskopa sam se iz inata dao u izradu vlastitog. Jedva sam čekao da si osposobim neki teleskop da se napokon mogu riješiti tlapnji sa Zvjezdanog sela i da se izradom svog prvog teleskopa napokon mogu normalno baviti astronomijom kako spada. Kad sam kod gosp. Marija Peručića kupio staklo promjera 150mm i debljine 19mm od kojeg sam izbrusio zrcalo za teleskop, mojoj sreći nije bilo kraja! Ta stakla je Mario nabavljao u splitskom rezalištu "Brodospas", a služila su kao brodski prozori. Moj prijatelj Denis Firić je kod Marija i sebi kupio jedno takvo 150mm staklo iz kojeg sam i njemu izbrusio zrcalo! Zbog susretljivosti i dobre volje gosp. Marija Peručića, koji mi je jedini tada pomogao da dođem do svog prvog teleskopa sam bio toliko sretan da sam rekao kako bi mu trebalo podići spomenik! Nisam mogao vjerovati da sam napokon uspio doći do nečega što će mi omogućiti da napokon složim svoj prvi pravi teleskop!
Ja i moj prvi teleskop - 150mm f8 dobsonian kojeg sam u proljeće 2002 godine složio na brzaka od dasaka i letvica! Nije izgledao bogzna kako, ali mi je omogućio da napokon uživam u ljepotama noćnog neba!
Non-stop smo dolazili na predavanja u prostorije kluba na Blatinama i nadali se promatranjima koja su skoro pa bila svake prijestupne godine što bi se reklo, a i kad bi i došli gore na zvjezdarnicu, dogodilo bi se uvijek nešto neugodno i odbojno! Nakon nekog vremena je Denis, razočaran sveukupnim odnosom Zvjezdanog sela prema astronomiji, napustio klub i prestao se baviti astronomijom. Čujemo se još tu i tamo, ponekad. Zbog takvog maćehinskog odnosa prema članovima kluba, svi su pomalo izbjegavali Zvjezdano selo!
No da ne bi Drago jedini bio crna ovca iz tog vremena, treba naglasiti da je tu bilo i drugih antiastronomskih protagonista. Naime tajnica Zajednice tehničke kulture grada Splita iz tog doba, Maja Novaković (kasnije predsjednica Zvjezdanog sela), krojila je sudbinu svega vezanog za Zvjezdano selo. Ona je bila jedna od sudionika u smjeni samog Drage Sertića. No razlog smjene sigurno nije bio Dragin "antiastronomski duh". Drago im je jednostavno - smetao! Drago je mene iritirao svojim zabranama diranja teleskopa, no ja sam na njemu prepoznao kako ipak cijeni i prepoznaje moj entuzijazam što je u posljednjim godinama njegove vladavine dovelo do našeg međusobnog poštovanja i uvažavanja! 2002 godine sam mu toliko "sjeo za vrat" da me čak i uzeo u obzir za zaposlenje na zvjezdarnici kao astronoma! Bio sam sretan što bih dobio šansu da radim ono što volim. Nas nekoliko obavili smo razgovor. I naravno, nisam dobio posao jer njima nije trebao entuzijast već potrčko koji neće imati slobodnu volju, a astronomija kao hobi i znanost traži baš to! Kasnije sam saznao da je Maja bila protiv mog zaposlenja. Njima nije trebao netko čiji će jedini interes biti astronomija. Tijekom te 2002 godine dobio sam poziv sa HZZ-a za rad u riječkom brodogradilištu 3.Maj gdje sam na koncu i otišao. Maja naravno nikad nije imala nikakve veze sa astronomijom i bilo joj je stoga u cilju da se astronomija na Zvjezdanom selu svede samo na osnovne okvire koje propisuje i nalaže program, a nikakvi joj astronomi amateri nikad nisu bili osobito napeti. Na sve neugodno što bismo znali imati gore na zvjezdarnici, mi razočarani astronomi amateri bi znali reći "zaključala Maja" jer bismo i zbog nje znali dosta puta "poljubiti vrata" kada bismo došli u zvjezdarnicu pred vrata spreme gdje su bili zaključani teleskopi!
Sjećam se jedne zgode kad su me pozvali na zvjezdarnicu da pomognem oko promatranja za "Noć muzeja", kada su odredili da promatranje počinje tek u 23 sata, što je roditeljima bilo nemoguće jer nisu mogli čekati gore sa djecom toliko kasno pa su se pobunili. U glavnoj predavaonici na katu je u 21 sat bio etno glazbeni program i folklor, što ljude uopće nije zanimalo, te su nakon što su odgledali taj dio programa, htjeli i promatrati, no od toga nije bilo ništa jer im nije bio dopušten pristup teleskopu. Ljudi su podivljali na to, a Maja ih je izribala nakon čega su većina njih otišli kući. Maja se ispred gomile isprsila i svojim hrapavim gromkim glasom napala ljude, ni manje ni više nego izjavom: "Kako bi vi reagirali da ja dođem kod vas doma i naređujem vam što ćete raditi??!!" Dakle, opet tvrdi, kruti stav i ponašanje prožeto općom zabranom promatranja na teleskop, kao i za vrijeme Drageca, ako ne još i gore, a ta Noć muzeja je bila 2018 godine! Dakle mnogo godina nakon smjene Drage Sertića! Jasno je dakle vidljivo da se cijelo to vrijeme, sve do dan danas, ništa bitno gore nije promijenilo!! Majin nastup je tu večer bio vrlo otresit pa sam onima što su ostali ispričao priču o zvjezdarnici na Mosoru i o "teleskopu malo sutra", na što su ljudi ostali u čudu da je takvo što uopće moguće! Odvodio sam ih do teleskopa grupu po grupu od njih desetak, bez znanja Maje, dakle naravno - opet "gerilski" kao i za vladavine Drageca! Nikakav problem nije bio da se i prije 23 sata odrađuje i promatranje da ljudi koji su odgledali predstave i predavanja odu i na teleskop. No ne bi to bilo to kad se ne bi uvijek nešto zabranjivalo. Isto kao da je na snazi kakva kletva! Gore bi se često znalo dogoditi nešto što bi uvijek ocrtavalo onaj stari, isti, prokušani antiastronomski duh sa nezaobilaznim gorkim okusom u ustima na kraju!
Drago je 2006 godine maknut s mjesta predsjednika Zvjezdanog Sela Mosor. Da li je to bilo samo zbog toga što je ekipi Zajednice tehničke kulture smetao ili zbog još nečega drugog, nije ni važno... jer ni nakon Dragine smjene se ništa bitno nije promijenilo. Zvjezdano Selo nije ni sjena onome što je bio DAAS - Društvo astronoma amatera Split. Što se astronomskog dijela tiče, danas se tamo održavaju jedino javna promatranja i predavanja za građane, gdje ponekad gostuju i domaći popularizatori znanosti, te "Mala škola astronomije" za klince. Međutim, veliki problem je što nema aktivnosti poput okupljanja i susreta astronoma amatera iz Splita i okolice, kao ni okupljanja članova astronomskih društava iz cijele Hrvatske, što je u vrijeme DAAS-a bio najvažniji dio aktivnosti društva! Prava amaterska astronomija u Splitu i okolici nestala je pogibijom pokojnog Predraga Sertića, nakon čega nikad više nije vratila stari sjaj!
Kad se danas malo zagledate na internetu, vidjet ćete da svaka zvjezdarnica ili astronomsko društvo u Hrvatskoj ima objavljene i dostupne informacije o svojoj povijesti, aktivnostima iz tog vremena, a sve je to popraćeno starim fotografijama, opisima ljudi i događanja. Postoje knjige i web stranice gdje se može vrlo detaljno vidjeti tadašnji rad tih društava, promatračke ekspedicije u druge zemlje i dnevnike promatranja sa domaćih lokacija. U slučaju splitskog DAAS-a ništa od toga na internetu ne postoji, nitko se nakon pogibije Predraga Sertića, a pogotovo nakon dolaska informatičke ere nije udostojio sabrati informacije o splitskoj astronomiji, za vrijeme njenog najplodnijeg perioda, u bivšoj Jugoslaviji. Moguće je tek tu i tamo u ponekom antikvarijatu ili u oglasniku naići na knjižicu Predraga Sertića - "Konstrukcija i upotreba amaterskog teleskopa". Zanimljivo, u predgovoru izdavača ove male knjižice stoji tekst, čiji ću samo dio citirati: "Bez teleskopa nema ni astronomije, a rijetki su njeni ljubitelji, koji su imali tu sreću da bace pogled kroz teleskop u neizmjerne dubine Svemira!" Kakav apsurd i paradoks je danas prisutan, a koji vjerno ocrtava oštru liniju koja razdvaja doba DAAS-a i ono što je došlo nakon njega i pokojnog Predraga, kada su pojedini kasniji protagonisti uporno i nemilice forsirali "astronomiju bez teleskopa", do srži prožetu gorčinom mladih ljudi kojima su nudili jedino "lopate danas, a teleskope malo sutra", uništavajući tako Predragovu ostavštinu, a koja je bila približavanje astronomije svima, a naročito mladima! Nema ničeg goreg od uskraćivanja, kočenja mladenačke znatiželje i entuzijazma, kojih se sustavno kroz dugi vremenski period trajno uništavalo, ostavljajući gorko i trajno nezadovoljstvo i to još uz jasnu svijest o tuđoj bahatosti i nadmoći! Mladi, budući da su školarci, a time i bez vlastitih sredstava, u takvim udrugama dobivaju samo pljusku u lice pri moljakanju za promatranje! A najnesretniji su razočarani mladi! Danas je saznanje o uskraćivanju astronomskih aktivnosti na Zvjezdanom selu kroz ova pusta desetljeća toliko prošireno da velika većina ljudi iz Splita i okolice već uvelike zna da gore ne mogu zadovoljiti svoju strast prema zvijezdama!
Domovinski rat je također omeo sva zbivanja, no već nakon pogibije Predraga je nastala ogromna praznina. Kasniji događaji i zanemarivanje astronomskih aktivnosti do dan danas, gurnuli su informacije i sjećanja na DAAS još bliže zaboravu. Danas je vrlo malo živih svjedoka iz tog razdoblja koji bi mogli pomoći u sastavljanju priče o tom jako plodnom razdoblju splitske amaterske astronomije.
Konstrukcija i upotreba amaterskog teleskopa
Danas je stanje stvari takvo da Zvjezdano selo ne dobiva novce od grada (jedino dobrom voljom), već se djelatnici koji tamo danas rade moraju snalaziti sami za donacije. Inače sama financijska konstrukcija za izgradnju zvjezdarnice u ono doba je bila podrazumijevala samo veličinu zgrade, a za izolaciju samog objekta se nije marilo. Zbog toga u zvjezdarnici ima mnogo vlage, a na nekim mjestima izbija hrđa iz zida uslijed bubrenja čelične betonske armature u dodiru s vlagom! U kasnu zimu 2020 godine jaka bura je uništila veliku 6-metarsku kupolu i puka je sreća da glavni teleskop Meade 16" LX200 nije potpuno uništen. Prošao je samo sa izbijenim fokuserom i tražiocem! A jednim dijelom su se čak sama vrata kupole dijelom naslonila na teleskop! Uništena kupola je inače bila izrađena skoro u potpunosti od sendvič panela! Dakle nije uopće imala ni adekvatan kostur! Takve kupole igraju jedino kod podneblja gdje ne pušu jaki vjetrovi. Sad slijedi mukotrpno prikupljanje sredstava za novu kupolu. Pandemija koronavirusa 2020 još je dodatno otežala obnovu.
Jedno od rijetkih promatranja na Mosoru početkom 2000-tih: -Zoran, ja i Domagoj uz "rusa"
Danas su astronomske aktivnosti na zvjezdarnici većinom vezane za "Malu školu astronomije" za školske uzraste, za javna promatranja, te za posjete građana prilikom kakvog važnog događanja na nebu. To nije u svoj svojoj punini iskorišteno onako kako bi moglo biti kad bi ga preuzela veća grupa ozbiljnijih astronoma amatera. Iako nije toliko ni kvalitetno tamno nebo zbog pogleda na Split, ipak bi se mogli raditi projekti obzirom na opremu i smještaj. U prizemlju zvjezdarnice postoji čak i radionica i to za popravke, sitne obrade metala i samim time i za mogućnost izrade teleskopa! Gore je na zvjezdarnici inače zaposlen stalni astronom - animator.
Program nekog ozbiljnijeg bavljenja astronomijom nije uopće ni osmišljen ni razrađen ni realiziran. Jednom su gore na zvjezdarnici bili "Susreti astronoma Jadrana", gdje je sudjelovao i poznati višnjanski astronom Korado Korlević, međutim nakon toga se takvi susreti više nisu organizirali na Zvjezdanom selu.
članovi astronomskog društva "Istra" iz Pule, na "Susretima astronoma Jadrana"
Žalosno je što članovi astronomskih udruga iz Dalmacije i iz ostatka Hrvatske uglavnom nisu imali volje dolaziti gore. Što je najgore, sve astronomske aktivnosti i cjelokupni rad astronomskih grupa i sekcija iz Splita i okolice odrađivani su mimo Zvjezdanog Sela i to ponajprije zbog "antiastronomskih" iskustava otprije, ponajviše zato da ne bi opet bili primorani održavati "gerilska promatranja", te da im netko ne bi određivao vrijeme boravka na zvjezdarnici, dok njihov projekt i plan rada traži cjelonoćni ili višednevni boravak gore. Ta činjenica, kao i recesija posljednjih godina dovele su do slabljenja interesa za astronomiju kod članova ostalih astronomskih udruga iz Splita i okolice, te općenito do zamiranja same astronomije na tom području Dalmacije! Većina nas bivših, razočaranih članova zaobilazimo Zvjezdano selo jer smo trajno izgubili interes za nešto ozbiljnije gore raditi. Prave astroamaterske aktivnosti bi samo još više promovirale Zvjezdano selo i to bi bilo na višestrano zadovoljstvo! No čini se da su iz splitskog ZTK-a nezainteresirani za nešto ozbiljnije pa im je dovoljno i ovako kako je sada, te da im je sasvim svejedno. Zagrepčani, daruvarčani, riječani te koreničani su mnogo aktivniji od nas i žalosno je da sam u proteklih 10 godina najviše astronomskih aktivnosti imao gore kod njih i to najviše zbog toga što se u Splitu ne događa ništa! Sjevernjaci su išli najviše na Petrovu Goru, kasnije i u Liku, na Vukomeričke gorice ili u Daruvar, dok riječani idu na Platak i Gumanac. Kod nas na jugu nema više zainteresiranih pa se veća promatranja više uopće ni ne organiziraju! Nema više uopće nikakvih astropartyja gdje bi se 15-20 astronoma povremeno nalazilo na češćim druženjima pod zvijezdama, a poprilično mnogo lokacija sa kvalitetnim nebom se može naći svugdje po Dalmaciji. U zadnje vrijeme jedino zadrani odrađuju česta astronomska promatranja i druženja. No primjetio sam da se kod nas u Dalmaciji često dogodi period od nekoliko godina kada se negdje okupi veća ekipa entuzijasta pa nakon toga opet sve zamre, ljudi izgube volju jer se većini naposljetku više ne da pa na kraju ne bude više nigdje nikoga. Mi smo dalmatinci inače poznati i po temperamentu koji dovodi do svađa i dijeljenja grupa ljudi, što većinom završi na prestanku astronomskih aktivnosti! Sjevernjaci su s druge strane pak vjerni i održavaju astronomske aktivnosti podjednakim intezitetom već desetljećima. Kod nas je imače takva situacija da je astronomija u Hrvatskoj bazirana najviše na edukacijski dio, što obuhvaća rad s građanima i djecom, promatranja Sunca, dakle rad po danu, sve je bitno reducirano i rudimentarno. Za razliku od nas, sve zemlje u okruženju su orijentirane više na prave klupske aktivnosti, poput praktične amaterske astronomije, izrade teleskopa, druženja, astro partyja pa čak i pravih malih konkretnih znanstvenih radova (Italija). Meni je spomenute edukacijske astronomije već otprije puna kapa, pogotovo jer se izbjegava prava amaterska astronomija pod tamnim nebom, a u slučaju samih astronomskih udruga su takve edukacijske aktivnosti s djecom i građanstvom još i obaveza koju nalaže Zajednica tehničke kulture, tako da to tada još i teže pada! Osim toga, od sve te djece i građana teško da će se iznjedriti netko tko će ostati u astronomiji s ciljem povećanja broja pravih astronoma amatera. Građani većinom dođu samo prošetati do zvjezdarnice kao što bi drugi dan to učinili možda na rivi i sl. Ako se pojavi koji interesant među djecom, najćešće takva djeca kasnije odu i to onda kad počnu studirati u drugi grad pa se to opet sve vrlo brzo raspadne.
Danas gore na zvjezdarnici Zvjezdanog sela nema nikakvih pravih astroamaterskih aktivnosti koje bi bile na razini naprednijih astronoma amatera. Možda bi donekle bilo razumljivo da se radi o javnoj zvjezdarnici smještenoj usred grada gdje su zbog jakog svjetlosnog zagađenja mogućnosti u potpunosti ograničene na rudimentarna javna promatranja za građane, no na Zvjezdanom selu se ipak može nešto i raditi, a mogućnost smještaja, postojanje sanitarnog čvora, kuhinje, te male radionice u prizemlju jednostavno vapi za ozbiljnijim astroamaterskim radom!
Petkom i subotom se na zvjezdarnici organiziraju javna promatranja za građane pa se tako masi od stotinjak i više ljudi mora veći dio večeri pokazivati stalno jednu te istu stvar - recimo Mjesec, neki planet ili nebesku senzaciju večeri, ali ništa ozbiljnije - što bi meni inače bilo naporno pa nisam nikad pretjerano uživao u tome kad god bi me zvali gore da im pripomognem oko promatranja za građane. Posebno zbog toga što voditelj promatranja treba još i držati oči na sve strane da se u većoj gužvi ne potrga teleskop ili da koje dijete u masi ne odluta ili se nedajbože ozlijedi, a astronomija dođe samo "usput". Treba uvijek nekoga opominjati jer se pojedinci ne bi ponašali sasvim u skladu sa onim što zahtijevaju noćni uvjeti pa bi često blicali fotoaparatima i mobitelima što uništava noćni vid. Treba istaći da većina posjetitelja naravno ni ne poznaje astronomiju pa ne dolaze gore prvenstveno zbog toga, već samo dođu "napraviti đir" nakon napornog radnog dana, koji većini ljudi oduzme ogroman dio energije, tako da se tu ni ne može očekivati nešto ekstra. Većina ljudi bi dolazili gore sa djecom koju naravno ne bi imali kome ostaviti, tako da se ljudi u biti hvataju za slamku pokušavajući se pet minuta opustiti nakon posla i pustih dnevnih obaveza. Znali bi gore doći i stariji klinci koji bi na koncu završavali negdje u kutu terase tipkajući po mobitelima. Prava tlapnja nastane ako neki od ljudi iz mase počnu gunđati pa morate i igrati ulogu policajca! Ozbiljnijim astronomima amaterima nije preporučljivo dolaziti gore na terasu zvjezdarnice snimati teleskopom za kakvog važnog događaja na nebu jer neće uspjeti snimiti ništa zbog gužve u masi ljudi i klinaca koji znaju zapeti nogom za stativ teleskopa pa ih treba stalno opominjati. Zbog toga nisam nikad pretjerano volio ići gore za vrijeme većih događanja na nebu, kao što je recimo opozicija Marsa, pomrčina Mjeseca ili meteorski roj Perzeidi jer takve događaje želim na miru snimiti. Javna promatranja za građanstvo su posao i obaveza, tako da astronom amater koji dođe gore pripomoći biva na koncu izmoren nakon što odradi ponekad i po tisuću ljudi po promatranju. Ne bi s druge strane to ni bio toliki problem da se na zvjezdarnici održavaju i ozbiljnije astroamaterske aktivnosti. Dapače bio bi gušt raditi sve to skupa zajedno! No kad vidite da vodeći nemaju volje ni želje za ozbiljnijom amaterskom astronomijom, tada vam bude mrsko uopće i dolaziti gore, znajući da bi vas zvali samo kad im nešto treba.
Sva nastojanja nas bivših razočaranih članova Zvjezdanog sela Mosor da pokrenemo prave astronomske aktivnosti nisu urodila plodom pa smo odustali. Žalosno je da oni koji su poslije pokojnog Predraga Sertića vodili to nesretno Zvjezdano selo Mosor, a to su Drago Sertić i ekipa vodećih iz ZTK grada Splita - nisu imali ama baš nikakve blage veze o astronomiji. Oni koji su htjeli nešto učiniti i koji su imali volje i znanja o astronomiji - njima nije bilo omogućeno da se iskažu i prenesu to znanje na druge! Ja sam njima gore predlagao tečaj izrade teleskopa za škole, no odmah su mi rekli da za to nema novaca! Radionica bi obuhvaćala izradu teleskopa od gotovih optičkih dijelova. U prizemlju zvjezdarnice postoji idealna radionica za to! Iako je zvjezdarnica predviđena i za ostale udruge pri ZTK, ipak po mišljenju svih nas astronoma amatera koji smo bili gore, premalo se posvećuje pažnje astronomiji. Jedini koji su znanja imali bili su kod njih djelatnici i to Ante Perković, Mladen Zovko, Tomislav Sorić i sadašnji astronom animator Zoran Knez, dugogodišnji suradnik ekipe iz emisije "Andromeda" na 2. programu hrvatskog radija. Svi su oni mogli raditi astronomiju pri društvu samo po programu to jest u onolikim razmjerima koliko bi im odredili nadležni. I navedeni djelatnici su za vrijeme Drageca također prošli fazu šalovanja zidova i nosanja blokova, već prije gore navedenu tjelovježbu po sistemu: "Lopate danas - teleskopi malo sutra"! Anti Perkoviću je inače Drago dao i otkaz nakon što je Ante bez Dragine dozvole isprintao na klupskom printeru nebeske karte za Messierov maraton 2000, gdje je vodio mlade članove Zvjezdanog sela i još je tada ponio na maraton i klupski teleskop TAL-1! Taj Dragin potez bio je simbol antiastronomskog duha koji je tada vladao u Zvjezdanom selu, a mladi astronomi u Splitu i okolici su tada imali zbilja trnovit put do zvijezda!
Ante i ekipa pokraj teleskopa TAL-1, popularnog "rusa" i uz Korada Korlevića na Messierovom maratonu u Višnjanu 2000 godine
Danas je općenito kod nas u Hrvatskoj premalo pažnje posvećeno omogućavanju kreativnim i zanimljivim aktivnostima poput astronomije da potaknu zanimanje kod ljudi. Kod nas je zapravo i vrlo poželjno da se sputava rad udruga koje prosvjećuju narod jer je onima na vlasti vrlo bitno da se narod drži u što većem neznanju i zatupljenosti. Tako "neprijatelji znanja" nastoje sabotirati rad astronomskih i edukativnih udruga, što nemarom, što iz inata ako im slučajno nedajbože stanete na put. Najpopularniji način za to im je postavljanje masovne rasvjete čime se totalno uništava noćni krajobraz. Najpopularniji tip rasvjete im je snažna LED rasvjeta od 4000 do 5000K, koja se ne može neutralizirati ni jednim astronomskim filterom za vizualno promatranje ili astrofotografiju! Inače, postavljanje masovne, nepotrebne rasvjete je na glavnom repertoaru za predizbornih aktivnosti kod lokalnih vlasti, tako da to sve ide ruku pod ruku! Naravno, njihovi interesi su ipak glavni pokretač svega, iako se čini kao da bi to radili iz pakosti. Iako nije ni to sasvim isključeno. Jedan zoran primjer inata, nebrige i političkog sadizma je uništenje prvog hrvatskog parka tamnog neba na Petrovoj gori. Naime astronomi amateri, članovi astronomskog društva Beskraj iz Zagreba su 2006 godine odabrali novu lokaciju za astronomska promatranja na vrhu Petrovac na Petrovoj gori blizu Vojnića, 90-tak kilometara od Zagreba, sat i pol vožnje, čime je osigurana relativno bliska lokacija sa zadovoljavajuće kvalitetnim nebom za popularizaciju astronomije. Godinama su se tu održavali godišnji astropatyji, promatranja neba i meteora. Dolazili su brojni posjetitelji i sudjelovali u događanjima svo to vrijeme, a to je sa sve većim porastom astroturizma u svijetu mnogo obećavalo što se tiče financijske dobrobiti za grad i lokalnu zajednicu. 2019 godine Beskrajevci su izborili od Međunarodne udruge za tamno nebo (IDA) sa sjedištem u SAD-u status parka tamnog neba na Petrovoj gori! No samim pritiskom i upiranjem k tom cilju su astronomi stali na žulj gradskim glavešinama u Vojniću koji su bili totalno nezainteresirani i odbojni prema ideji parka tamnog neba. Ubrzo nakon proglašenja parka, niti godinu dana nakon, osvanuo je nasred parka divovski osvjetljeni toranj hrvatske tvrtke Odašiljača i Veza i time je park tamnog neba trajno uništen. I kako to naravno biva, nitko tu više nije mogao ništa! Tragikomična i klasična hrvatska priča! Obzirom na apsurde i rupe u našim zakonima, te na urušen sustav vrijednosti u Hrvatskoj, park tamnog neba Petrova gora - Biljeg je jedini park tamnog neba u SVIJETU uništen na ovakav način, totalno nepotrebno, banalno, nekonstruktivno i poražavajuće! Dokaz da su ljudi kritičkog i otvorenog uma nepoželjni, ako ne i opasni u ovoj sredini jer njima nije moguće vladati te ih se sustavno uništava birokratskom i političkom čizmom! Nisu do dan danas razjašnjene okolnosti tog gnjusnog poteza grada Vojnića i Hrvatskih Odašiljača i Veza, te da li postoji direktna sprega među njima. Činjenica je da oni imaju moć da uskrate građanima i udrugama građana prave informacije koje kriju pravi uzrok svega ovoga, te kao takvi uspješno mažu oči ljudima prebacivajući lopticu jedni drugima! Pitanje je da li je to uistinu bio plan za sabotažu samog parka tamnog neba, kao i čitavog nastojanja da se Petrova gora ostvari kao poligon za istraživanja Svemira i lokacija na kojoj bi ljudi uživali u ljepotama noćnog neba. Svjedok eventualnom inatu i podmukloj i podloj igri je veličina samog odašiljača kakav se nipošto ne postavlja na takvoj vrsti lokacije! Bilo kako bilo, ukoliko nisu više moguća održavanja programa koji su uvjet za održavanje statusa parka, tada je astronomsko društvo Beskraj prisiljeno zatražiti od IDA-e ukidanje statusa parka tamnog neba, što je bez presedana, a ujedno i nacionalna i međunarodna sramota, budući da nigdje u svijetu ne postoji takav apsurd, kao što niti jedan park tamnog neba u svijetu nije do sada propao na ovakav sramotni način! Ako se državna vlast ne upliće tamo gdje ljudi, pogotovo mladi stvaraju nešto, tada će ona lokalna vlast ili oni koji vode za tu svrhu predviđene ustanove uvesti politiku. Zato se nije nimalo za začuditi što se događaju ovakve stvari, a nikoga od mjerodavnih nije nimalo briga. Danas je sve politika i nadmetanje tko će koga zbaciti "sa trona" i uhvatiti bolje mjesto i bolji položaj kako bi dobili veću plaću, veći utjecaj, a da nikog vraga ne rade nego sjede u uredu i piju kavu! A nemaju veze ni o znanosti ni o astronomiji! Svi koji im se nađu na putu bivaju grubo izgurani. Otresito vam odbruse da će biti kako oni žele i što se prije pomirite sa tim, bit će za vas bolje - jer im nitko ne može ništa pa tako sve i svašta određuju što i kako, a godinama tu stoje poput neosvojive tvrđave! Tu najviše ispaštaju mladi, neiskvareni i znatiželjni umovi koji nalete na zid nečije bahatosti, taštine i samovolje!
Tako su pojedini protagonisti dugo vladali i u Zvjezdanom selu, a bili su totalno antiastronomski raspoloženi. Nisu htjeli raditi ništa dalje osnovnog propisanog programa niti su ikad imali sluha za ideje mladih! Tko mene šljivi što sam zagrižen za astronomiju i to što bi svoje znanje volio prenijeti na druge, ja bih kako bi rekli "blentao u zvizde", a njma takvi ne trebaju! Zbog toga bismo većina nas mladih astronoma Splita i okolice imali velikih problema sa vodećima iz Zvjezdanog sela koji su iako su imali potrebnu infrastrukturu i astronomsku opremu, tretirali astronomiju kao - zadnju rupu na svirali. Shodno tome su na Zvjezdanom selu gostovali svi, od Dalaj Lame do šamana, a najmanje mi astronomi amateri!
U bivšoj su nam državi kao i u ovoj uvijek bili takvi kao što su lokalne gradske glavešine koje se prvo postave na vlast da im naravno ne možete ništa i onda se ponašaju kao kojekakvi šerifi koji lome sve s reda ako im ne odgovarate. Tako su podmuklo otjerani članovi AD Pitomača iz prostora kluba jer "ne stvaraju lovu, pa ih nitko ne želi ni blizu, ne trebaju nikome!". To su izjave lokalnih glavešina kojima ne odgovara astronomija ili bilo što drugo amatersko i neprofitno u općinskim prostorima koje koriste astronomi amateri. Ne priznaju astronomski klub ako ih vi kao članovi istog ne pozivate na kojekakve domjenke gdje oni mogu žderati i lokati te morate ispunjavati njihove želje i kojekakve uvjete, raditi ono što ne volite, ono što vas ne zanima, da bi na koncu zapravo zadovoljavali samo tuđe želje i potrebe! I sve to zato da vaše astronomsko društvo uopće može nastaviti postojati! Tako da se na kraju bavite svime osim astronomijom, pa se onda morate po potrebi i spuštati ispod razine ljudskog dostojanstva da bi mogli dalje koristiti općinske prostorije ili da bi dobili sredstva za astronomsko društvo. Jer sve je to isključivo zbog toga što astronomi nikad nisu imali novaca, kao ni svoje vlastite prostorije za sastanke pa su za iste uvijek morali moliti općinske glavešine koje vam ne priznaju amaterizam jer ne stvara profit. Po njima biste se trebali baviti nogometom ili estradnim djelatnostima da bi vam kapnulo nešto! Kao da se s vama netko ruga pa da uvijek trebate činiti nešto protiv sebe da bi uspjeli! -Sramota sustava i institucija! Evo jedne od tih tužnih priča.
Pravi astroamaterski rad populariziraju manje ili veće grupe mladih astronoma amatera udruženih u formalna društva, sekcije ili neformalne grupe koje se iz ljubavi, slobodno, neovisno i samoinicijativno bave amaterskom astronomijom bez uplitanja bilo kakvih pojedinaca iz ustanova koji bi nametali svoj plan rada, odnosno nerada. Nije sve stvoreno samo za izvlačenje novčane koristi, već postoje i stvari kojima se ljudi bave samo iz ljubavi kao što je i ovaj hobi. Tada svaki pokušaj spajanja ugodnog s korisnim umanjuje istinski smisao. Tu ima nešto više, a to je težnja za znanjem i upoznavanjem golemog Svemira što nas okružuje. Vrlo je teško zamisliti da teleskopom možemo ugledati površinu drugog planeta ili neku nepojmnjivo daleku galaksiju. Ja bih znao satima teleskopom promatrati Mjesec, neki planet ili kuglasti skup i uvijek bih tada osjetio onaj isti žar što nas vuče k zvijezdama i tako sjedinjuje čitavo čovječanstvo ukidajući rasne i druge različitosti pokazujući nam kako smo sitni u usporedbi s golemim svemirom. To je ta čar.
Pojedincima to ništa ne vrijedi ako ne vide mogućnost izvlačenja koristi iz toga i to najviše novčane koristi ili ako to neće napuniti rezervoare naših auta! Jednostavno nemaju duha za takve hobije jer kod nas je narod priprost, sklon ruganju i ogovaranju kako bi se imalo o čemu blebetati, bez obzira hoće li pritom biti eventualnih posljedica. Tvrde da u životu treba jedino gledati kako "ubiti koji dinar", sve prodavati, ništa ne trošiti na hobije, živjeti ubrzanim tempom posvećeni samo životnim problemima, te tako postati slijepi, frustrirani robovi svakodnevice. Ovakve stvari poput "blentanja u zvizde" im predstavljaju običnu glupost kao i mi koji se time bavimo.
U Astronomsko akademsko društvo Rijeka učlanio sam se koncem 2002 godine, zahvaljujući zaposlenju kao kooperant u riječkom brodogradilištu 3.Maj nakon propalog pokušaja zaposlenja na Zvjezdanom selu Mosor. Predsjednik društva je tada bio Elio Janko. Odmah nakon što sam se učlanio, Elio mi je drugi dan pokazao njihov glavni teleskop MEADE LX200 Schmidt-Cassegrain, 400mm promjera objektiva i naravno dao mi da upravljam njime i da promatram bez ikakvih ograničenja. Isti takav samo još i sa GPS navođenjem su kasnije dobili na Zvjezdanom selu Mosor, koji je isprva neko vrijeme skupljao prašinu kao i ostali teleskopi. Odmah sam se sprijateljio sa svim članovima AAD Rijeka i zahvaljujući njima bio sudionik 9. Messierovog maratona na kojem sam osvojio 4. mjesto i pobijedio na jubilarnom 10. Messierovom maratonu sa teleskopom kojeg sam sam izradio. Danas je to astronomsko društvo među najjačima u Hrvatskoj. Imaju vrlo kvalitetan program. Bili su 11.08.1999. u Mađarskoj na promatranju totalne pomrčine Sunca, 31.05.2003. na Islandu na promatranju prstenaste pomrčine Sunca. Idu na svaki Messierov maraton, na Platak, na Zavižan, Gumanac, u planetarij tehničkog muzeja u Zagrebu i drugdje gdje se događaju važna astronomska događanja. Preko njih sam na Messierovom maratonu upoznao mnogo astronoma amatera iz cijele Hrvatske među kojima ću svakako istaknuti zagrepčane i koreničane. Povodom srdačnog primanja u astronomsko društvo zahvaljujem se svim članovima Astronomskog akademskog društva Rijeka.
Predavanja pod kupolom riječke zvjezdarnice
Nakon napuštanja terenskog rada u riječkom 3.Maju i pulskom Uljaniku vratio sam se kući ostavši naravno u kontaktu sa riječanima, istranima, zagrepčanima i koreničanima. Naime nisam više htio živjeti ni raditi na terenu jer nigdje nije kao kod kuće. Najveći mi je problem bilo to što nisam imao svoj komod, prostor za rad, a sama činjenica da sam živio u tuđem stanu sa još 5 do 10 kolega terenaca mi nije pružala nikakve uvjete za bavljenje hobijem.
Povratkom kući 2005 godine sam vidio da je amaterska astronomija u Splitu i okolici ponovno u usponu! Sve aktivnosti su dolazile od Astronomske sekcije Fizikalnog društva Split predvođene Antom Perkovićem, Anom Bedalov i ostalima. Sekcija je postojala još i prije 2000 godine. Posebno bih htio naglasiti da je jedna od bitnih aktivnosti tada bila i izrada teleskopa! Taj dio posla je preuzeo pokojni Berislav Bračun – Beri sa otoka Čiova koji je dao veliki doprinos projektu "Nebo na poklon" gdje se za cilj imalo približiti astronomiju učenicima u školi. Bilo je tada vrlo živo što se tiče astronomije u Splitu i okolici! Išlo se na promatranja i predavanja. Činilo se kao da će trajati vječno. Bio sam sretan što sam napokon našao posao blizu kuće i to u splitskom brodogradilištu, a još sretniji što ću postati dio astronomske ekipe sa splitskog područja! Međutim moram reći da nekima od članova astronomske sekcije Fizikalnog društva Split ipak nisam baš sjeo, naročito jer sam 2005 godine, po povratku sa terena uletio kao padobranac u njihovu ekipu, a dotad sam iako dalmatinac, bio sa riječanima i zagrepčanima, te sam pobijedio na Messierovom maratonu kao član AAD Rijeka. Nekima je bilo krivo što kao dalmatinac nisam pobijedio kao član sekcije FD Split. Međutim, što sam ja tu mogao?? Pa ja sam u Rijeci radio, nisam uspio blizu kuće naći nikakav drugi posao, a osim toga riječani su bili super ekipa, srdačan i kulturan svijet koji se nije bavio sitnim trzavicama i prigovaranjima, tako da im nisam htio priuštiti nikakve cirkuse ni zavrzlame. Mi u Splitu i okolici imamo pogrešno razmišljanje kako nama ne treba nitko, stalno prakticiramo "pušti me stat" filozofiju, gajimo neutemeljenu mržnju prema riječanima i "purgerima", trošimo energiju na takve i slične gluposti koje postoje samo u našim fjakerskim glavama! Žao mi je, ali moram tako reći jer je to nažalost istina. Mnogo toga neugodnog sam doživio od nekih članova sekcije FD Split.
Naime bilo je tu pojedinaca koji su igrali ključne uloge u organizaciji rada sekcije i u radu sa medijima kao što je to bio Toni, koji je istodobno bio vrlo podrugljiv, sarkastičan i volio je imati kontrolu. Ne želim ga na mojoj stranici navesti punim imenom budući da opisujem negativne događaje vezane uz njega. Dakle, stvar je bila i u tome što je bio ključni igrač u funkcioniranju sekcije pa mu nitko nije htio ništa zamjerati. Bio je vrlo otresit prema onima koji bi dobili zadatke u sekciji pa ih ne bi uspjeli obaviti iz raznoraznih razloga. Takve bi on kudio sa osmjehom na licu tako da bude još ciničnije i sarkastičnije! Jednom prilikom sam dobio zadatak da odradim "4 noći", a to je dio zadataka u sklopu projekta "Nebo na poklon" kada sam kao mentor dobio nastavnicu Željku Ruščić iz osnovne škole "Skalice" iz Splita, koja je bila u sklopu projekta. Nismo obavili zadatak kako treba i Toni nas je izribao. Željka je momentalno otišla jer nije ni sekunde htjela trpjeti ničije povišene tonove ni bahaćenje, pogotovo ne od nekog golobradog malca koji joj je mogao biti sin! Nisam se znao distancirati od radnih aktivnosti i projekata u sekciji budući da za iste nisam bio ni motiviran, meni su više ležala druženja nas članova na promatranjima, te izrada teleskopa. U sekciji je bilo članova koji su sudjelovali samo na promatranjima, ali ne i u radnim aktivnostima. Mogao sam tako i ja, međutim, dao sam se nagovoriti na radne projekte gdje sam pokazivao slab interes. Ti radni projekti su obuhvaćali rad s djecom, radionice u MedILS-u, te promatranja neba za građane koja su kao takva bila vezana samo za područje grada Splita, točnije u samom gradu, (uvala Kašjuni, park Zvončac i terasa restorana Sky u trgovačkom centru Joker) znači usred gradske ulične rasvjete ili blizu nje, tako da mi to nije nikad bilo napeto jer je takvo promatranje moglo biti samo rudimentarno (Mjesec i pokoji planet), a morali bismo i uvoditi reda da ne bude gužve i guranja. Nisam se izjasnio kako treba pa sam se prepustio što je rezultiralo slabim rezultatima, a time i Tonijevoj kritici.
Toni se nije libio narugati, ali nikad nisam vidio da se šali na svoj račun! Nije mu se svidjelo moje razglabanje o optičkim greškama, to mu je bilo dosadno, smiješno i bezveze, bio sam mu zbog toga naporan pa me često sprdao. U Americi je rasprava o optici jedna od glavnih disciplina u amaterskoj astronomiji! Nije ga uopće zanimalo promatranje ničeg osim objekata dubokog svemira, a planeti ili Mjesec kroz refraktore, kao i mali teleskopi refraktori su mu bili bezvezni pa bi me sprdao kad bih testirao neki teleskop do graničnih povećanja da mu vidim optičku kvalitetu. Pa kvragu, sve je to dio amaterske astronomije! Sljedeće najjače mu je bilo šiziti kad bih na promatralištu uvidio ozbiljnu pogrešku na nečijem teleskopu koju vlasnik nije bio u stanju ukloniti, a što bi meni bilo mačji kašalj pa bih se usred samog promatranja hvatao rastavljanja i popravljanja tuđeg teleskopa. Takav potez bi inače bio sasvim normalan kod zagrepčana, dapače, tada bi čovjek još bio i zahvalan što sam mu popravio teleskop i presretan jer sam mu spasio promatranje tu večer! Ali ne,... kod nas je to predmet sprdnje i razlog za prigovaranje i zaključak bi tada bio da sam naporan, da se pravim pametan i važan, te bih svaki put imao ribanje. Jednom je tako jedna srednjoškolka imala 114mm f8 babydobson teleskop osvojen na "Nebu na poklon" kojem je na zrcalu bio prst prašine pa me tada Toni opet izribao jer sam usred promatranja išao rastavljati i čistiti njen teleskop. Odmah su svi uvidjeli drastičnu razliku u kvaliteti slike u dotičnom teleskopu pa su se divili, no ispriku nisam dobio! Bilo mi je konstantno jako neugodno sa takvim likom, morao sam u svakoj prilici ulagati veliki napor da bih komunicirao sa njim bez njegovih upadica, ruganja, sarkazma, cinizma i kritike sa "osmjehom", dok je u njemu istovremeno kipjelo! Ja bih ovakav kakav jesam ispao na kraju sam sebi kriv jer sam dozvolio da pojedinci kao što je Toni tako postupaju samnom, iako je najveći problem najprije bila njegova manipulativna priroda jer ipak, ruku na srce, da nije bilo toga, ne bi zasigurno ni bilo svega spomenutog neugodnog.
Toni je inače preferirao opuštene, ali ne previše zanesene članove, koji ne bi bili previše upijeni u samo jednu stvar, kao recimo ja u optiku jer on bi takve odmah sprdao i komentirao ih njima iza leđa na kavama i promatranjima. Kao jedan takav primjer bih naveo jednog od članova sekcije, Zorana Brdara koji je bio poprilični zanesenjak, iako je bio ok kao osoba i što je važno, uspio je vrlo dobro izbrusiti zrcalo od 200mm i to ne samo obzirom na to da je bio početnik, već je imao i sakatu desnu šaku. Imao je ektrodaktiliju - zakržljale prste na šaci! Pokazao se zbunjen i izgubljen pred Tonijem kad su išli na Messierov maraton pa ga je Toni sprdao, a jednom zgodom je Zoranu upao okular u teleskop kojeg je za sekciju izradio Beri pa ga je Toni izribao. Zatim, kad bismo išli na promatranja ili u grad negdje na kavu, Toniju bi bila puna usta Zorana Brdara, non stop bi posprdno ponavljao kako je Zoranu upao okular u teleskop! To je više stvarno postalo gadljivo gledati tog malog zagadura kako se sprda samo na tuđi račun i tako sebi umišlja da je savršen! Kada vaga stalno priteže na krivu stranu, ne možeš se više pretvarati da je sve u redu! On nije uopće simpatizirao ni Antu Perkovića! Tako da bi Toniju na svakoj kavi u gradu ili na promatranju non stop Ante Perković i Zoran Brdar bili glavna tema za sprdnju. Bilo mi je stvarno više svega dosta i samo sam čekao kad će situacija eskalirati do pucanja nekom slijedećom prilikom pa da se na koncu pokupim, odem i dignem ruke od svega, da se maknem od takvih podrugljivih likova kojima su omiljene samo politika i kontrola, što nema apsolutno nikakve veze sa astronomijom! Zapitao sam se iz koje smo mi to pećine izmigoljili, koliko jadni možemo biti da uživamo u provociranju i iživljavanju i zašto baš mi odavde iz Dalmacije moramo uvijek biti najgori divljaci??
Osim Tonijevog prigovaranja za moje cjepidlačenje oko optike, bilo je tu i pokušaja da me nagovori da ja, tada još kao mladi vozač vozim klince iz sekcije na Zvjezdano selo u 21 sat navečer i vratim ih sa promatranja doma oko ponoći, unutar nedozvoljenog vremena vožnje za mlade vozače koje traje od 23 sata do 5 sati ujutro kada postoji šansa da me zaustavi policija, a genijalac Toni me je naravno uvjeravao da se to neće dogoditi. Slao mi je tog dana mahnito jedan za drugim 10-15 mailova sa kopijama hrvatskog zakonika uvjeravajući me da tamo piše kako ja ipak mogu tada voziti. No po zakonu ne smijem ako nemam uz sebe starijeg vozača. Ali ne, Toni se našao pametniji pa je tupio da mogu! Pa ti glupi Stipe vozi i dobij kaznu! Neće ti Toni biti kriv, ne boj se! Bilo bi tada: "Nit te znam, nit poznam - ujeo vuk magare!" Rekao sam mu da ne želim klince voziti u ponoć nazad doma, a on me momentalno izribao kako ja uvijek nešto mudrujem i da uvijek imam nešto protiv! Rekao sam mu da nazove sve roditelje te da im kaže kako će im djeca prenoćiti na Zvjezdanom selu. On ih je nazvao, bilo je sve pet, promatrali smo do negdje 2 sata, naspavali se i u oko 8 ujutro išli kući. Mislim, u čemu je bio problem?? Ali ne, on je digao nos jer ga nisam htio poslušati!
Kasnije se opet dogodio incident, ovaj put oko promatranja kod Hrvoja Jukice u Čavoglavama kada sam dobio zadatak da povedem sa sobom gore i dvije članice sekcije. Toni me nazvao sat vremena nakon mog telefonskog dogovora sa Hrvojem o mom dolasku kod njega u Čavoglave i pitao me da li uistinu mislim doći. Meni je odmah pao mrak na oči, te sam pukao i rekao mu da neću, na što je ovaj bijesno spustio slušalicu! Naime, on i Hrvoje su skupa došli u Čavoglave tako da je Toni znao za moj dogovor sa Hrvojem! Zvao me nakon Hrvoja, a sjedili su jedan pokraj drugoga dok sam se dogovarao sa Hrvojem! To je značilo samo jedno: Toni me ustvari išao samo provjeravati kao kakva špija jer mi uopće ništa nije vjerovao! Nisam prosto mogao vjerovati čime se sve neki pojedinci služe u svrhu kontrole! Momentalno sam pukao i zgadilo mi se što sam ikad pristupio sekciji!!! Na kraju su on i Hrvoje došli iz Čavoglava u Solin po cure, a ja sam ispao kreten kojem treba kako su rekli "probušiti sve četiri gume na autu"! A sve je to bilo samo u svrhu zadovoljavanja nečijeg poriva za iživljavanjem! Odmah sam se sjetio sličnih klipana iz škole koji su se isto tako ponašali da bi zadovoljili svoje ugnjetavačke porive! Nisam više uopće ni dolazio na kave sa članovima sekcije kao ni na promatranja jer sam strepio da ne bi tamo bio mali zagadur! Čuo sam potom za najavu predavanja astronauta i svemirskih turista u dvorani za predavanja na splitskom Građevinskom fakultetu u kolovozu 2007 godine u sklopu "Dalmatinskog svemirskog ljeta" pa sam otišao pogledati. Po završetku predavanja sam tu naletio na Tonija! -Odmah me je upitao: "Šta je izdajico?" Trenutno sam pukao, a on je uživao jer se to sve odigravalo pred dvoranom punom k'o šipak, tako da su svi zurili u mene kako se derem, a on je ostao potpuno neprimjećen! A baš je upravo to i htio! Poslije mi šalje poruke kako je to rekao u šali, diskreditirajući me tako da ispadnem glup! Mislim, nečuveno! Eto na što mi se u jednoj takvoj grupi ljudi zapravo svela astronomija... na ljigave, političke i zagadurske igre!! Toni me je namjerno provocirao s ciljem da i sam odem iz sekcije jer me očito nije podnosio, sve sam uzimao previše srcu i znao je da se bojim političkih igrica upravo zato što nikad nisam ni bio vješt u njima. Non-stop mi je samo to servirao pod nos i time me skroz dokusurio!... -Sve same političke igrice! Pobogu, pa kakve to uopće veze ima sa astronomijom?!
Dalmatinsko svemirsko ljeto - Željka Ruščić (okrenuta leđima) i Ana Bedalov (u sredini)
astronauti, svemirski turisti i organizatori
Taj period mog boravka u sekciji je bio jedan totalni cirkus, a što je najgore i najžalosnije - to nema ama baš nikakve veze s astronomijom ni onim zašto smo tu, već je to sama politika i bockanje, čime je Toni upražnjavao svoje porive i pokušavao napuhati ego! Nije u mene imao nikakvog povjerenja, ispipavao me da li ću puknuti na provokacije, u čemu je na kraju i uspio! Tu se radilo o klasičnom uličnom provociranju, političenju i demonstraciji imaginarne moći, što na koncu uopće nema nikakve veze s astronomijom! Katastrofa!
I tako mi se te 2007 godine zgadilo sve to skupa jer neke stvari nisam mogao trpjeti! To je bilo otprilike u isto vrijeme kad je bio i raskol u DUAP Polarisu, tako da sam se poprilično razočarao. Politika i astronomija definitivno ne idu zajedno.
Nigdje drugdje nisam doživljavao nikakve trzavice od strane kolega astronoma osim ovdje kod nas u Splitu i okolici! Naš dalmatinski temperament ne poznaje ni astronomiju! Nikad, ama baš nikad nisam imao nikakvih problema ni sa riječanima, ni zagrepčanima, ni koreničanima, nadasve imam s njima i dan danas super odnose!
Povijest se nažalost opet ponovila kao i prije rata sa pokojnim Predragom Sertićem. Naime, Beri je umro u proljeće 2013 godine u 42 godini od aneurizme u mozgu. Vrlo brzo nakon toga sve se raspalo. Otada do danas nisam se nalazio ni sa kim iz sekcije, tek tu i tamo bih sreo nekoga, rekli su mi da se slabo viđaju te da nema više promatranja, osim što se njih nekoliko ponekad nađe na kavi i to je sve. Tako da je astronomija u Splitu opet zamrla. Sekcija je nakon 2013 godine imala sve manje aktivnosti dok na kraju nije sve stalo... Web stranica sekcije Fizikalnog društva Split otada više nema kao ni astroforuma, a ekipa se razbježala okolo. Neko vrijeme djelovao je Astronomski centar Salona, u Solinu, gdje su bili prešli neki članovi sekcije Fizikalnog društva Split kao i Zvjezdanog sela. Tamo se nisam ni učlanjivao jer sam strepio od susreta sa Tonijem! Veliki uspjeh postigli su učenici iz raznih škola iz Splita i okolice na međunarodnoj olimpijadi iz astronomije 2012 koji su inače bili i članovi Astronomskog centra Salona. Tomislav Sorić, inače tada astronom animator sa Zvjezdanog sela omogućio je da tadašnja učenica III gimnazije, članica Zvjezdanog sela, Ana Bacelj, iz Vranjica kod Solina osvoji treće mjesto 2007 godine na međunarodnoj astronomskoj olimpijadi! Ubrzo nakon toga, Tomislav je prešao u Astronomski centar Salona, dao je otkaz na Zvjezdanom selu i zaposlio se u školi kao nastavnik. S vremenom je i Astronomski centar Salona na koncu smanjio aktivnosti pa je tako ostalo samo Zvjezdano selo sa svojim aktivnostima za škole i građanstvo. Sve ostalo na području Splita i okolice bilo je mrtvo!
Od 2018 godine je ponovno aktivirana sekcija Fizikalnog društva Split od strane studenata. Rade STEM programe sa klincima i javna promatranja u gradu Splitu. Međutim, nemaju nikakvih izvangradskih promatranja, ni astropartyja. Također ne idu ni na Lika star party, ni na radionicu astrofotografije u Korenicu, ni na Messierov maraton, kao što su to radili njihovi prethodnici 2000-tih godina, što je veliki nedostatak. Najtvrdokorniji problem astronomije na području Splita i okolice jest to što se većini ne da micati nigdje dalje Splita. Promatranja u blizini gradske rasvjete i svjetlosno zagađenog neba u gradu bitno reduciraju opseg djelovanja, te kao takva nude samo promatranja Sunca, Mjeseca i planeta. Uokvirivanje praktične astronomije samo na javna gradska promatranja je nepotpuno. Ništa ne može umanjiti vrijednost naprednijeg astroamaterskog rada iz što više oblasti koje nudi praktična amaterska astronomija!
Ja sam ostao u astronomiji sve do danas. Sa istim žarom uživam u njoj kao i na samom početku. Imam par ljudi tu iz Splita i okolice s kojima odem na astrofotografiju i promatranja jednom mjesečno ako je vedro.
Nakon spomenutog razdoblja (od 1998 do 2013 godine) koje sam opširno opisao, uslijedilo je napokon mirnije i plodnije vrijeme kada sam sve do danas održavao kontakte sa zagrepčanima i riječanima te svake godine bio 3 do 5 puta godišnje na raznim susretima astronoma, u Korenici, na Mazinu, u Daruvaru i do 2019 godine na Petrovoj gori koja je iste godine postala prvi hrvatski park tamnog neba, kojeg su odmah slijedeće godine "neprijatelji znanja, zdravog razuma i kritičkog razmišljanja", uništili svojom bahatošću i samovoljom. Uzajamno si pomažemo razmjenjujući opremu, pomažući oko hardverskih i softverskih stvari. Ima nas nekoliko tu koji izrađujemo raznu opremu, od teleskopa, mehanike pa do upravljačke elektronike. Svakako moram pohvaliti ekipu iz astronomskog društva Korenica, čiji sam trenutno i član, te astronomskog društva Beskraj iz Zagreba!
I eto to bi bio sveukupan osvrt na moje dugogodišnje bavljenje astronomijom uz sve lijepe i ružne trenutke.
U izradu teleskopa sam krenuo koncem 2000 godine pročitavši stranice zvjezdarnice Višnjan i prema uputama iz teksta shvatio da se i u kućnoj radinosti dade izbrusiti zrcalo za teleskop! Osim toga nikad nisam bio toliko financijski podmazan da bih bio u stanju kupiti gotovi tvornički teleskop. Nabavio sam i par manjih tokarskih strojeva, te tako sebi olakšao izradu teleskopa! Istokario sam i GO-TO montažu da mogu snimati.